Srednji vijek, Renesansa

Slika 1

Beneditinski muški samostan Sv. Ivana Evanđelista

Slika 2

Benediktinski ženski samostan Sv. Tome

Slika 3

Crkva Sv. Roka – Rogovo spominje se kao kraljevsko imanje sa selom i dvorom iz 11. stoljeća

Slika 4

Plutej s krstionice iz Splitske katedrale iz 11. stoljeća, neki smatraju da se radi o prikazu Kralja Petra Krešimira IV

Slika 5

Biogradska katedrala iz 11. stoljeću, sjedište biskupa

Slika 6

Sv. Kuzma i Damjan

Slika 7

Uglata glagoljica, koje su razvili i upotrebljavali Benediktinci u Hrvatskoj

Slika 8

Benediktinski samostan Sv. Kuzme i Damjana na brdu Ćokovac na Pašmanu

Tijekom Srednjeg vijeka obradiva zemlja imala je posebnu vrijednost kao okosnica ekonomskog sustava, pojam bogatstva i preduvjet opstanka. Bliža okolina Biograda, pogotovo zaleđe, obiluje pojasevima plodne zemlje i izvorima vode oko kojih se kao u svojevrsnim oazama odvija život od prapovijesti sve do srednjeg vijeka. Glavni problem prostora cjelokupne Dalmacije je u nedostatku kvalitetne zemlje koja može proizvesti dovoljno hrane za održivost većih zajednica, zato je sitno stočarstvo oduvijek bilo nužna nadopuna nedostatnoj ratarskoj proizvodnji. Ekonomika bazirana na zemlji nužno je upućivala da su rane slavenske skupine doseljene u Dalmaciju bile okrenute unutrašnjosti, gdje su resursi zemlje bili veći, kao što su u slučaju zaleđa Biograda to bila plodna polja benkovačkog kraja gdje je ratarska proizvodnja bila izdašnija. Otoci, pojas uz more i veći gradovi koji su se nalazili na plovnom putu duž istočne obale Jadrana ostali su vitalni dio Bizanstskog carstva. Dalmatinski gradovi su bili životno zainteresirani da budu u okviru carstva koje im je nudilo vojnu zaštitu i ekonomski prosperitet, čineći ih aktivnim dijelom mediteranskog svijeta, te snabdijevalo žitom kojega je u Dalmaciji uvijek nedostajalo. Neki su gradovi, kao na primjer Zadar, uspjeli sačuvali svoj ager unatoč pojavi slavenskih skupina u zaleđu, te su tako mogli očuvati svoju ekonomsku samostalnost i primat u regiji.

Tijekom 6. stoljeća kao posljedica prve pandemije bubonske kuge nastaje veliki pomor stanovništva na cijelom Mediteranu pa tako i u Dalmaciji. Od te je bolesti po procjenama umrlo 40 % stanovnika Konstantinopola i skoro 1/4 stanovništva u cijelom Bizantskom carstvu, što je ugrozilo funkcioniranje carstva, zemljoradnju, prikupljanje poreza i držanje plaćeničke vojske, a problemi sa periodičnim epidemijama kuge nastavila se sve do 750. godine. U vezi s tim neprilikama, zadarski ager i imanja veleposjednika našla su se bez ljudstva za rad na poljoprivredi, a rješenje je bilo u dopuštenju da se u Dalmaciji naseljavaju Slaveni, pa su uz dozvolu bizantskog Zadra naseljene prve slavenske obitelji, kao popuna radne snage. Kakva je situacija na području Bošane koja se nalazi na periferiji zadarskog agera nije poznata, no moguće da je i ona opustjela u tom periodu. Možda gubeći funkciju agera, Bošana će zajedno s biogradskim poluotokom postati važna strateška točka za Bizantsko carstvo, u smislu organizacije plovidbe, gdje će postati bitnom stanicom na ruti duž istočne obale Jadrana kao i u rimsko doba. Naše nepoznavanje prilika u ovom dijelu Dalmacije proteže se za cijeli period 7. i 8. stoljeća zbog nedostatnih pisanih podataka i arheoloških istraživanja koji bi nam pomogla rasvijetlili zbivanja tog vremena. Izvjesno je da od 9. stoljeća uslijed franačkog osvajanja Dalmacije dolazi do jačanja hrvatske kneževine koja nastaje u zaleđu Bošane i budućeg Biograda. Kao posljedica franačkih osvajanja i mira u Achenu 812, Bizantsko carstvo gubi svoje pozicije na obali, dok pod mu pod kontrolom još ostaju otoci i veća urbana središta na obali.

Poluotok Biograda na kojemu se morala nalaziti bizantska utvrda ili signalna stanica, s pripadajućom crkvom Sv. Marije i crkvom Sv. Andrije u luci Bošana tijekom je tog perioda potpala pod teritorij nedaleke hrvatske kneževine iz zaleđa, a kasnije i kraljevstva. U 10. stoljeću Bizantski car Konstantin VII Porfirogenet (905-959) u svome djelu „De administrando imperio“ među devet naseljenih gradova koji se nalaze, kako navodi, u krštenoj Hrvatskoj, prvi put spominje i „kastron Belgradon“, grad Biograd.

U srednjemu vijeku bilo je uobičajeno da velikaši i kraljevi daruju zemljišne posjede prilikom osnivanja samostana ili crkava, što dijelom čine kao znak vlastite pobožnosti i odanosti crkvi, ali i kao potvrdu vlastite vladavine. Po sličnom obrascu predio Bošane našao se u darovnici hrvatskog kralja Petra Krešimira IV iz 1060. godine. Tom je darovnicom kralj Petar Krešimir IV pokrenuo osnivanje muškog benediktinskog samostana Sv. Ivana Evanđeliste (slika 1) i benediktinskog ženskog samostana Sv. Tome u Biogradu (slika 2), te ih darivao okolnim zemljišnim posjedima. Mora se posebno istaknuti najbogatiji kraljevski posjed Rogovo koji će postati ekonomska okosnica benediktinske opatije Sv. Ivana, a sastojao od kraljevskog dvora, zemljišta i sela koje se nalazilo na kosi iznad Sv. Filipa i Jakova, nedaleko od Biograda. (slika 3). U nizanju posjeda spominje se i kraljevska zemlja u Basanu (Bošana), koja se nalazila uz morsku obalu, na kojoj se još nalazila stara crkva. Podatak o postojanju starijeg sakralnog objekta na području Bošane vrlo je značajan jer govori o crkvi iz ranijih, bizanstkih vremena, za koju nemamo sigurnih saznanja o vremenu nastanka. Pretpostavka je da je ova crkva, podignuta u luci Bošana, bila zavjet sigurne i uspješne plovidbe mornarima i brodovima koji su se tu zaustavljali na svom putu kroz Pašmanski kanal, a za vrijeme nastanka može se pretpostaviti najranije druga polovina 6. stoljeća, doba Justinijanove rekonkviste.

Činjenica da je od osnutka u drugoj polovici 6. stoljeća crkva Sv. Andrija preživjela naredna 2. stoljeća podrazumijeva da je morala biti obnavljana više puta u tom periodu. Briga za obnovu ove crkve je bila u nadležnosti obližnje utvrde na biogradskom poluotoku, kao dijela luke, što u konačnici znači da je bila na brizi Bizantskog carstva, barem dok je Bošana bila dijelom plovnog put kojega je carstvo osiguravalo na kopnu. Vrijeme od druge polovine 6. stoljeća do početka 9. stoljeća može se smatrati kao period bizantske dominacije nad Bošanom i biogradskim krajem. Iako se moćno carstvo gledajući kroz prizmu malih utvrde, stražarnica i crkvica duž Pašmanskog kanala i otoka Kornata ne čini znatnim, očigledno su bile dovoljne za osiguranje plovnog puta i ondašnje prilike.

Prekid bizantske dominacije na dijelu obalu oko Biograda dolazi nakon 812. godine kada je franačka država osvojila unutrašnjost Dalmacije, te pogodovala nastanku i širenju hrvatske kneževine prema obali, gdje je biogradski poluotok s bizantskom utvrdom i crkvom postao jezgro oko kojega se oformilo manje naselje odnosno grad Biograd koji će postati jedan od važnih gradova srednjovjekovne Hrvatske i šire.

Benediktinci

U periodu iza crkvenog raskola 1054. i definitivnog razdvajanja crkve na istočnu i zapadnu, ovaj dio Jadrana pripada Rimskoj crkvi i potpada pod ingerenciju Pape. Jedan od prvih crkvenih redova koji djeluju u pravcu osnaženja pozicija Pape i zapadne crkve su benediktinci koji su intenzivno prisutni na teritoriju Dalmacije, Hrvatske, Boke Kotorske i Srijema od 9. do 14. stoljeća gdje su osnovali preko 100 samostana. Benediktinci su skromno prisutni u Hrvatskoj još iz ranijeg perioda s kraja 8. i početka 9. stoljeća, što se podudara sa periodom kad se Hrvatska i Dalmacija nalaze pod franačkom dominacijom, otkuda počinju dolazili prvi opati i misionari benediktinske provenijencije. Novi val i uzlet ovog redovništva čime jača i utjecaj Pape vidljiv je drugoj polovini 11. stoljeća što se očituje kroz izgradnju novih samostana.

U tom svjetlu treba promatrati djelovanje hrvatskog kralja Petra Krešimira IV (slika 4), koji izlazi u susret zahtjevima Pape i pomaže širenju ovog reda u hrvatskom kraljevstvu. Možemo ustvrditi da im je dao osobito veliku počast smjestivši dva samostana u njegov stolni grad Biograd, gdje ih je darivao najboljim kraljevskim imanjima. Bošana je postala dio imanja opatije Sv. Ivana Evanđeliste, a sudbina crkve Sv. Andrije nepoznata, ali izgleda da je nastavila neku funkciju jer je bila obnavljana u vremenu koje je dolazilo.

U vremenu prije izgradnje benediktinskih opatija, iz perioda 10. stoljeća u Biogradu postoji velika gradska katedrala u kojoj stoluje biskup, koji očigledno pripada Dalmatinskoj crkvenoj organizaciji naklonjenijoj Bizantu, što se kasnije može iščitati u antagonizmu između biogradskog biskupa i pristiglih Benediktinaca. Vjerojatno na krilima izgradnje samostana i biogradska katedrala je tijekom 11. stoljeća doživjela zadnju fazu gradnje, prilikom čega je dodan zvonika iznad ulaza (tzv. westwerk) koji se smatra zapadnim utjecajem. Baš u toj biogradskoj katedrali pretpostavlja se da je 1102. godine okrunjen Koloman za Dalmatinskog, Hrvatskog i Ugarskog kralja. (slika 5)

Nakon Venecijanskog razaranja Biograda 1125. godine kada je bio uništen i samostan opatije Sv. Ivana Evanđeliste, benediktinci su izbjegli u Šibenik gdje su proveli slijedećih par godina. Uskoro su dobili u posjed na brdu Ćokovac izad Tkona na otoku Pašmanu nasuprot ruševina Biograda gdje podižu samostan Sv. Kuzme i Damjana (slika 6) koji će baštiniti prijašnje posjede opatije Sv. Ivana Evanđeliste. Kako povratak u razrušeni Biograd nije više bio moguć, Benediktinci su, uslijed nemirnih vremena i ratova koje će uslijediti, ostali na Ćokovcu do današnjih dana, uživajući blagodat sigurnosti otoka Pašmana.

Da bi se red Benediktinaca prilagodio sredini u kojoj djeluje gdje je slavenski jezik bio dominantan, dolazi do izuzetnog rada u skriptorijima samostanima na prevođenju crkvenih knjiga s latinskog na crkvenoslavenski (staroslavenski) jezik. Prvo što je bilo neophodno prevesti na staroslavenski jesu Regule Sv. Benedikta, od kojih imamo poznati prijepis iz samostana Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu iz 14. stoljeće. Ova zbirka Regula prepisana je temeljem predloška nastalog u 12. stoljeća, a smatra se i ranije. Sve to dovodi do pretpostavke da je original prijevoda Regula nastao još u skriptoriju biogradskog samostana Sv. Ivana Evanđeliste kao prvi prijevod na staroslavenski. Zanimljivo je da po analizi jezika prijepis iz 14. stoljeća pripada starohrvatskoj redakciji gdje unutar teksta dolazi do miješanja staroslavenskog jezika i lokanih hrvatskih izraza. (slika 5)

Pismo koje su koristili benediktinci u Europi je latinica, ali u slavenskim zemljama ravnopravno upotrebljavaju glagoljicu i kasnije ćirilicu te se zalažu za crkveno učenje i službu na slavenskom jeziku. Glagoljica je jedno od pisama razvijenih za staroslavenski jezik koje je nastalo još u 9. stoljeću, autor je Konstantin Ćiril, bizantski redovnik iz Soluna. Nakon 12. stoljeća glagoljica uglavnom izlazi iz upotrebe u slavenskim zemljama i zamjenjuje je ćirilica, a tek od 16. stoljeća latinica ulazi u širu upotrebu. Posebnost benediktinaca u Hrvatskoj je daljnji razvoj glagoljaštva i nastavak korištenja glagoljice, koja tijekom 13. stoljeća doživljava transformaciju u uglatu glagoljicu karakterističnu za hrvatski prostor. Činjenica da je crkva u Hrvatskoj kao i cijeloj Europi bila jedan od glavnih izvora pismenosti u vjerskom i svjetovnom životu, tako su i Benediktinci na biogradskom području bili oaza pismenosti, te zaslužni za očuvanje glagoljice kroz stoljeća sve do naših dana. (7 slika).

Neosporno je da je prostor Bošane bio osobito važan za opatiju Sv. Ivana Evanđeliste, na tome dijelu su izgradili vlastito pristanište za potrebe posjeda Rogova (molum Rogue), ovo malo pristanište imalo je i regionalni značaj za komunikaciju morem. Mjesto na kojemu se mogao nalaziti ovaj kameni mul, ima više lokacija duž obale na prostoru Bošane.

U vremenima kasnog Srednjeg vijeka i renesanse prostor Bošane i malog pristaništa bilo je značajno za vezu samostana Sv. Kuzme i Damjana s brda Ćokovac na Pašmanu i kopna ( slika 8). Izgleda da je crkva sv. Andrije postojala tijekom tog perioda, barem dok je imanje Rogovo bilo aktivno, a kasnije je život nastavila zahvaljujući brizi benediktinaca s Ćokovca. Uslijed čestih sukoba u regiji 13. i 14. stoljeća koji su zahvaćali pojas uz more sigurno je stradavala i crkva Sv. Andrije u Bošani , tijekom toga razdoblja pustošenja s mora vršili su u Mlečani. U periodu 16. i 17. stoljeća unutrašnjost Dalmacije se nalazi unutar Turskog carstva, otkuda za priobalni prostor dolazi glavna opasnost.

Granica s Turskom bila udaljena svega kilometar od obale mora, a u slučaju Biograda tekla linijom prve kose iznad grada.

Poznato je da crkva Sv. Andrije svoj definitivni kraj doživjela za napada Turaka na Biograd tijekom 1646. godine. Naime turska je vojska svoje topove postavila i utvrdila na položaju Bošana, otkuda je djelovala prema zidinama Biogradu i Pašmanskom kanalu. Moguće da je crkva već tada bila samo ruševina, ali za izradu zaštite topova koristili su kamen sa ove crkve. Nakon ovih ratnih događanja i definitivnog rušenja Sv. Andrije, ova se crkva više nije nikada obnovila i prepuštena je zaboravu.

Podrška i sudjelovanje u projektu